Otok Hvar

Ime otoka Hvara

Smatra se da ime otoka Hvara potječe od najsatrijeg oblika Pharos što su ga Grci dali svojoj novoosnovanoj koloniji 384. godine prije Krista. Za Hvar su postojali i talijanski nazivi Lesina ( tal. Znači šilo, što mu zbog oblika sasvim i odgovara).

Kratka povijest otoka

Pharos je bio pretežno agrarna kolonija. Plan podjele polja na plodnoj starogradskoj ravnici izuzetan je povijesni dokument. Rimljani su sredinom 2 st.pr.n.e. započeli niz napada na ilirska plemena, između ostalih na Delmate. Za svoje su strateške i logističke ciljeve koristili luke na otoku Hvaru, kao i one na Paklenim otocima i šumovitom otočiću Šćedru. Na Šćedru (rimskoj Tauridi) nalazilo se utočište za brodovlje.

U rimsko se doba na otoku Hvaru nalazila čitava mreža poljodjeljskih i ladanjskih kuća u blizini izvora pitke vode, dok se veća koncentracija zgrada nalazila na području današnjih gradova Hvara, Staroga Grada i u okolici Jelse. U to je vrijeme Hvar bio otok vinogradara, ribara i trgovaca, što potvrđuju brojni arheološki nalazi: od keramičkih fragmenata iz Grapčeve spilje koji prikazuju brod s dva jedra i spiralno oblikovanim izvijenim pramcem do natpisa i reljefa. Način života u drevnom Hvaru nadalje nam otkrivaju nalazi pomorske arheologije povezani s brodolomima trgovačkih brodova.

Otok je doživio procvat u 16. stoljeću, kada je s povećanim uzgojem vinove loze proizvodnja vina ne samo zadovoljavala lokalne potrebe već i omogućavala izvoz. Ribarstvo je također predstavljalo važan izvor prihoda lokalnog stanovništva. Brodogradnja je također bila veoma važna. Kralj Žigmund 1416. godine traži od otoka Hvara da mu pošalje vješte brodograditelje za gradnju galija, brzih lađa na vesla i jedra i brigantina. Jedan od sudbonosnih događaja europske povijesti 19. stoljeća zbio se u Hvarskom kanalu nadomak otoka Visa. Austrijska flota, sastavljena većinom od Dalmatinaca jaču talijansku flotu. To je bila poslijednja pomorska bitka koja se vodila na tradicionalan način, izravnim srazom brodova.

Godine 1147. Venecija je okupirala Hvar te uspostavila biskupiju. A 1420. godine ponovno dolaze Venecijanci i ostaju do 1797. godine. Hvar je u tome razdoblju bio najbogatija, samostalna župa venecijanske Dalmacije. Godine 1919. talijanska je vojska nakon dugih borbi okupirala otok. Njihova je okupacija trajala do potpisivanja Rapalskog ugovora 1921., kojim je Hvar, kao i gotovo cijela Hrvatska, postao dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije nazvane Jugoslavija, koja je nakon Drugog svjetskog rata postala Socijalistička Federativna Republika Jugosavija.

Otok se modernizirao u drugoj polovici 20. stoljeća, poprimajući sve pozitivne i negativne karakteristike modernog doba. Nakon priznavanja Hrvatske kao neovisne države, 15. siječnja 1992. godine., Hvar je dobio novi administrativni status u okviru cjelovite teritorijalne organizacije koja je bila provedena.

Procesija za križem

Jedna od najstarijih običaja je procesija na Uskrs koja se održava između šest župa – Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrboska.

Ta ophodna procesija održava se noću između Velikog Četvrtka i Velikog Petka i naziva se Za Križem, a prvi se put pismeno spominje 1658. godine. Ova 400 godina stara tradicija počinje u 23 sata na Veliki Četvrtak, traje 8 sati i pokriva put od 22 kilometra. Iz svih šest župa procesija kreće u 23 sata i ispraća je župnik. Nijedna se procesija nikada i nigdje ne susretne s nekom drugom.

Procesije iz svih šest župa kreću u smjeru sunčeva kruga da se međusobno ne sretnu - što prema narodnome vjerovanju donosi nesreću. Križonoše nose Križ težak 18 kilograma, prekriven crnim velom. Slijede ga nosači svijeća, pjevači; križonoša i pratnja obučeni u bijele bratimske tunike. Procesija nije održana jedino 1943. god. u vrijeme Drugog svjetskog rata, u doba talijanske okupacije otoka.

Ova je procesija zahvala Bogu što je otok sačuvao od tada harajuće kolere i smrti.